Naš Božo nikada nije bio od škole, 

on tvrdi da u školi čovjek otupi; 

zato je redovno bježao sa časa – 

il’ je sve prespavao u predzadnjoj klupi. 

E, teško onom koga Božo uzme na zub,   

on pljuje po svemu što ne razumije; 

on na tome radi stručno i polako – 

jer naš Božo pljuvati jedino umije. 

Božo često zove Bregu, Dinu i Lošu, 

i kune se da su zajedno svirali; 

ali ovi mu se nešto ne javljaju – 

ma da ga nisu, nedajbože, blokirali? 

Božo misli da je pravi humanitarac,  

mada je u suštini posesivan tip;   

on vjeruje da je zemlja ravna ploča –   

i da mu zli Bill Gates želi ugraditi čip.   

Uvjeren je da je novi svjetski poredak, 

zavjera iluminata i masona; 

da nikada nismo bili na Mjesecu –  

i da je lijek za rak – soda bikarbona.   

Voli se slikati na demonstracijama, 

u roza maji sa likom Che Guevare; 

svira na air guitar Bandiera Rossa – 

jer za novog Fendera još sakuplja pare. 

Na zidu potvrda o završenom kursu, 

pored Džonijeve i Trumpove slike; 

tu svako jutro Božo zarola džoint – 

on tu širi svoje umjetničke vidike. 

Božo često sanja da puni Skenderiju, 

i da sa svojim bendom svira do zore;

skandiraju cure, vrište u ekstazi – 

ali snovi se pretvore u noćne more. 

Snimio je gomilu protestnih pjesama, 

ali mu samo dobri refreni fale; 

čita Mir – Jam jer Ničea ne konta baš – 

govori svima da su maske za budale. 

Dao je i intervju nekom tabloidu, 

pa ga po defaultu svaku noć pročita, 

al’ nešto ga muči i ne da mu mira – 

šezdeseta se bliži a on nema hita. 

Božo često voli otići u kafanu, 

tu se ogrebe za konjak ili pivo; 

u kafani mu je najbolja publika – 

Božo tamo popljuje i mrtvo i živo. 

Božo prima narudžbe, pljuje i za lovu, 

jedino je važno da bude u pravu; 

Božo sa distance ili iz blizine –   

bez argumenata cilja ravno u glavu. 

Naš Božo nije ovca, on ima svoje ja, 

pljuvača Božu su tako odgojili,

rekli su mu jadnom da je on najbolji – 

pa su njegov um crnom bojom obojili.