Dok čekamo na prevoz za svijetliju budućnost,    

sjedimo u kafani na željezničkoj stanici;    

pijemo za one koji nisu imali sreće –    

za one koje su zaustavili na granici.    

Dobro je, ništa nam ne fali, pečat su nam dali,    

ostavljamo sve, sav taj provincijski jad i tugu;    

uslišene su nam molitve, koferi su spremni –    

uskoro krećemo polako, vlakom prema jugu.    

Naspi još jednu za sve jadnike koji ostaju,    

za one koji nisu imali potrebne papire;    

pozdravićemo sve, pustit’ suzu da budemo fer –    

za naše velike vodje i male pionire.      

To je tako jer došla su drugačija vremena,     

igrali smo skupa ali promijenili smo tim;    

pojavio se trener i objasnio nam ko smo –    

i od svega je ostao samo pepeo i dim.    

Danas ne pucaju, lijep je dan za putovanje,    

zapjevajmo neku staru i podignimo čaše;    

za sve koji nisu rodjeni pod sretnom zvijezdom –    

za sve one, sada vec bivše prijatelje naše.