Tomislav {Tommy} Andric

Komšija Albert je naglo postao religiozan,
primijetio sam, često se moli, više ne pije;
i dalje zna bit’ naporan kad nepovezano brblja –
ali iskreno, izgleda mi sretniji nego prije.

Sretnem ga često ispred zgrade na na tramvajskoj stanici,
priča mi o prorocima, o vragu, paklu i raju;
kako ljubav treba malo riječi i puno srca –
i kako će svemogući svima suditi na kraju.

‘U vihoru nedaća, iskušenja i poniženja’,
dodaje Albert, ‘spas se može naći samo u vjeri’;
‘moramo se uzdići u svome ljudskom dostojanstvu’ –
htjedoh mu reći, ‘komšija Albert, daj više ne seri’.

Nastavlja Albert svoj performans, vidim da pada u trans,
kaže da je ovaj svijet dolina suza postao;
smije se, hakeri mu račun nedavno provalili –
od svega što je štedio, ni dolar nije ostao.

Zaboravlja pokupiti poštu, iznijeti smeće,
ali se uvijek sjeti da mi čestita rodjendan;
komšija Albert je samac, nikad se nije ženio –
ima sestru, čeka da on umre pa da dobije stan.

Albert nema auto, bicikl ni kućnog ljubimca,
ima koju kilu viška, trebalo bi da ih skine;
i još osteoporozu i dijabetes tipa 2 –
ali to Alberta očigledno uopće ne brine.

U njegovoj dnevnoj sobi je hrpa prašnjavih knjiga,
na stolu šah i uredno poredane sve figure;
ti nepokretni svjedoci na crno bijeloj ploči –
kao i Albert strpljive, one nikuda ne žure.

Kad je pao niz stepenice nazvao sam hitnu,
držao sam mu glavu na krilu dok sam ih čekao;
još uvijek pamtim njegovo mirno, spokojno lice –
‘ja se smrti ne bojim’, je zadnje što mi je rekao.