Tomislav {Tommy} Andric

Svijet mi se okrenuo naglavačke

kad si rekla zbogom prije mjesec dana;

dok samujem sada gledam tu na tacni –

još uvijek stoje naša dva fildžana.

Nepodnošljiv je taj osjećaj praznine,
jarani zovu vani, al’ mi se ne da;
kažu mi: „Nemoj držati bol u sebi“,
čak me i moj mačak sažaljivo gleda.

Mislio sam to se nama desit’ neće,
voljeh te bez mjere, fatalno i strasno;
sada suze ronim i samo slušam blues —
bune se komšije jer im bude glasno.

Drhtavih rukama prelistavam ploče,
spustih rolete i zamandalih vrata;
Janis Joplin, Muddy Waters i B.B. King —
s njima sam dvadeset i četiri sata.

Uz ZZ Top i “Blue Jean Blues” smo plesali,
bilo nam je lijepo, kao u raju;
sagorjesmo brzo k’o plamen na vjetru,
jer najveće ljubavi najkraće traju.

Slušam Claptona i Joea Bonamassu,
kako tiho plaču njihove gitare;
ovisan sam o tebi kao o drogi –
k’o Ozzy, Keith Richards ili Goran Bare.

The Allman Brothers Band, Drugi Način i Time,
pa onda “Šumadijski blues” od grupe Smak,
a nakon “Bluesa za moju bivšu dragu”
odlučih smotat’ džoint, mali, ali jak.

Čuh “Since I’ve Been Loving You” od Zeppelina
i natočih sebi jedan dupli viski;
ta balada, kao nikada do tada,
podsjeti me koliko smo bili bliski.

Plaču blues gitare, pa i ja sa njima,
u noći crnoj kao moji vinili;
i još jedno piće dok lagano sviće —
za sve one dane kad smo sretni bili.

I woke up this morning, ali tebe nema,
otišla je moja draga, she’s gone for good;
“The blues ain’t nothing but a good man feeling bad” —
probah je zaboravit’, ali uzalud.