Tomislav {Tommy} Andric

Profesor Dobrica svako jutro ustaje u šest,

njemu ne treba alarm, on ima jak biološki sat;

poljubiće ženu, vratila se iz treće, još spava –

popiće kavu, opraće zube pa će se obrijat.

Triest godina radno mjesto, gimnazija Dobrinja,

tu i tamo mali stres, lijepa sjećanja uglavnom;

djeca pristojna i pametna, i poneka danguba –

koja uvijek krajem ljeta završi na popravnom.

Al’ nešto je u zraku razmišlja profesor Dobrica,

nekakva tenzija, promjena, nešto ne štima više;

primjećuje da su danas učenici nervozniji –

zijevaju, kasne puno i tablu niko ne briše.

Boje se knjige, ne skidaju oči sa telefona,  

a par puta su ga, dobričinu gadjali i kredom;

ima i Dobrica svoje pragove tolerancije –

pa poželi da ih pošalje na popravni, sve redom.  

‘O tempora, o mores!, razmišlja profesor Dobrica,

došlo je vrijeme da se čovjek djece boji;

trudim se da im otvorim vrata prema vrlinama –

a svjedočim kako im prostaci postaju heroji.

Profesor Dobrica je andjeo i dobar je k’o kruh,

on je čovjek mekog srca, ni mrava ne bi zgazio;

pa zašto dobi batine od dangube sa popravnog? –

ma mora da ga je Dobrica previše razmazio.

Dobrica je dao ostavku i otišao kući,

pa je sa društvenih mreža uklonio svoj rezime;

popio je par aspirina i upitao ženu –

draga, šta misliš o tome da ja promijenim ime?