Tomislav {Tommy} Andric

Rekli su ti sa dozom pretjerivanja

Da je promjena majka uživanja

Sada prazniš ormare

Bacaš krpe stare

Budi iskrena i konkretna

Da li si sretna?

Da li si sretna?

Izbjegavaš jarane

Jer našla si im mane

Osjetljivi porazi o tome se ne govori

Brišeš brojeve telefona

Bez valjanog razloga i rezona

Praviš se pametna

Da li si sretna?

Da li si sretna?

U tvom životu

Velike su odluke pale

Iznenada tako brzo 

Kao od šale

Stani 

Zakoči

Neko ti baca prašinu u oči 

Vrištiš ali te ne čuju

Ulaziš u savršenu oluju

I don’t believe in any sort of religion,
or concept of original sin,
or the soul,
heaven and hell,
metaphysical energy.
I don’t believe in government—government is nothing but a parasite.
I don’t believe that smoking and drinking alcohol in moderate is bad.
I don’t believe in sacred ground.
Or worshiping.
Worshiping who?
And why?
I don’t believe in ghosts and dragons.
Angels and demons.
Astrology.
Acupuncture.
Psychic mediums.
Intuition.
Fate.
And god?
Is god real or is he just a metaphor?
Believing in him is against my intellect and better judgment.
I used to believe in him—
I must admit—
but not anymore.
My faith has gone, and I escaped into the real world.
But still—
even without god—
there is a reason to be good and to preserve morals.
I try to follow my brain;
my heart if sometimes full of sadness.
Some people say it seems that god does often hide, and he is hard to find.
But I do miss him.
I do.
Some might say I believe in nothing:
I believe in replicable evidence,
carefully gathered and patiently tested,
from many different sources.
I believe in you,
I believe in me,
I still believe in humanity.
I believe that changes in brain result in changes in consciousness and identity.
Consciousness and identity, character and free will:
they all are products of the brain and the body.
And —
of course —
I believe in Love and Kindness.

A few seasoned boozers are sitting in the park,

not far from a woman with the kids; she is just a teen.

Just a few years ago, everything was different.

Those guys were true war heroes, and she was a prom queen.

They are very quiet, but she can’t stop crying.

The kids are jumpy; it looks like she did not feed them well.

It is a beautiful day and a surreal scene;

but tonight, someone here will send a postcard from hell.

Their dreams are stuck between a rock and a hard place;

they need some money, a place to sleep, and something to eat.

The glory days are over; these drunkards know that;

and the kids, poor homeless wretches, will end up on the street.

This town has plenty of lost and sad characters;

I’ve met a lot of them here—they are easily to find.

They’ve got no idea what an honest love is;

they will never find gold and a piece of mind.

They got hit by karma—or was it something else?

All hope is gone, and what is left: suffering and pain.

I love this park, but dogs are shitting everywhere;

and the worst thing is that tomorrow, it is going to rain.

leave a comment

Kako se probudih, sve mi je krenulo loše,

žena i djeca, svi bi mi udarili kroše;

ponedeljak je i kiša, slutim biće sranja –

na pos’o zakasnih i dadoše mi do znanja.

Taksista je nervozan i neopisivo ljut,

vozi brzo, teško onom ko mu stane na put;

priča o politici i psuje mater svima –

šestoro na jednoj plaći, pa gdje to još ima?!

U kancelariji sjedimo kolega i ja,

ovo mora da je neka tragikomedija;

aparat za kavu ne radi već mjesec dana –

garantujem to nije dio božanskog plana.

I opet sastanci bez vidljivog rezultata,

u firmi smo svi na pragu trećeg svjetskog rata,

doktor je zvao, kaže imam visok krvni tlak –

često mi trnu ruke a to nije dobar znak.

A na radnom stolu razne kazne i računi,

zovu sekretarice, pa gazde i tajkuni;

dodje mi ponekad da pobjegnem bilo kuda –

ali ja sam mali čovjek i za to nemam muda.

Danas sam iz banke dobio nekakvo pismo,

izgleda da banka i ja više dobri nismo;

treba raditi jer nema kruha bez motike –

ali ima dana bez smisla i bez logike.

Mali nam je ponovo zabrljao u školi,

kaže nije do njega, profesor ga ne voli;

kao slike fudbalera skuplja opomene –

ravnatelj je opet zvao i ženu i mene.

Primjećujem da su strašno prljave ulice,

jer neće odgovorni da pomjere guzice;

redovno sa starih zgrada padaju fasade –

penjem se na šesti kat jer liftovi ne rade.

Previše je beskućnika i sve ih je više,

znamo, da se ne lažemo, crno nam se piše;

penzioneri rove po kantama za smeće –

generalno, sranje je ali biće još veće.

Prijatelj me zove, plače, razvodi se opet,

ne ide mu nesto, kaže mora da je proklet;

tražim dobre vijesti na svakom kanalu –

gledam, al’ se bojim da je odnio vrag šalu.

Žena tjera po svome i svadjamo se konstantno,

moje mišljenje njoj nikad nije relevantno;

od odmora ništa opet ni ove godine –

pa zašto si me napustio moj Gospodine?

Tako mi i treba kad sa vragom tikve sadim,

buljim negdje u daljinu i ništa ne radim;

sanjarim da sam sretan i da sam drugi neko –

da živim drugi život i potpuno daleko.

Gospodine predsjedniče,

dosta nam je šuplje priče;

oprao si grdne novce –

šta ti misliš? da smo ovce?

Sve je isto kao lani,

ponovo smo izigrani;

sve je isto kao prije –

jer nikome bolje nije.

Mandat ti se bliži kraju,

sidji malo medju raju;

nedodirljiv si postao –

a narod je zaostao.

Na prevaru i na štelu,

kćerka ti je u Briselu;

mora da je fina dama –

naša jos živi sa nama.

Sa diplomom, moja žena

postala je poražena;

da li joj se misli bore –

kada čisti haustore?

Nepotizam ti nije stran,

jer i kum ti je izabran;

političko ništavilo –

za ministra ga stavilo.

I starog si zaboravio,

sramota je, ne bi smio;

rado bi te vidjet’ htjelo –

tvoje malo rodno selo.

U štampi si svakog dana,

smiješ nam se sa ekrana;

obećao si nam svašta –

bujna ti je bila mašta.

Pričaš o strategijama,

biće dobro, blago nama;

al’ reci mi kako sada –

živjeti od svoga rada?

U firmi joj USKOK bio,

pa ti ženu uhapsio;

podigla se silna bura –

oko fiktivnih faktura.

Sin ti opet za volanom,

vozio pogrešnom stranom;

pijan bio, nije šala –

biće bogami skandala.

Moj je dobro, čita Marksa,

on je niža srednja klasa;

buntovan je, sistem pljuje –

svakog redom optužuje.

Za tebe smo glasovali,

povjerenje svoje dali;

a ti gledaš sa visine –

sa Olimpa domovine.

I will win this fight,

seen that all before;

all that suffering

and blood on the floor.

I am not afraid,

I’ll tell you no lies.

I will find my way,

I will improvise.

I know it will hurt,

I will feel the pain.

Suffering’s a choice,

a switch in the brain.

And this is the truth,

before you are dead:

victories, defeats,

it’s all in your head.

Mislim da bih bio neopisivo sam,

nema te droge koja bi me izvukla sa dna;

i ne vjerujem da bih više izlazio van –

zaključao bih se, u samicu, u stan.

Tako se valjda nedostupan postaje,

sa stalnim osjećajem da nešto nedostaje;

ljubav je vještina o kojoj sam malo znao –

bio bih nesiguran, možda i zao.  

I ne bih na pozive odgovarao,

jer ja sam samo sa tobom to nešto stvarao;

iskreno, ne bih se sa svijetom pomirio –

jer samo sam sa tobom sve doživio.

{Inspirisano “Tvrdjavom” Meše Selimovića}

Bez kruha se može ali bez vlasti ne,

zbog nje se ubija i gubi ljudski lik;

neodoljiva je k’o čarobni kamen –

poštene vlasti nema, u tome je trik.

Sve te kukavice, laskavci, lupeži,

kadija te i sudi i optužuje;

oni su bolest na narodnom tijelu –

al‘ narod ima vlast kakvu zaslužuje.

Vampiri nam uporno sjede za vratom,

svijet se nalazi u vlasti ludjaka;

ponavljaju laži svojih prethodnika –

pa hocemo li ikad’ izać’ iz mraka?

Od vlasti se ne moze izliječiti,

puno će uzeti a malo pružiti;

ona je duh iz Aladinove lampe –

ko tu lampu drzi, njemu će služiti.

Dolaze novi, dovode svoju svitu,

da kazne, globe, ubijaju i plaše;

i tako u krug, i u nove ratove –

potjeraće i vas i sinove vaše.

Srljaju na vlast k’o leptir na svijeću,

obećavajuci nam bolja vremena;

ona ce doći kad dodju pravi ljudi –

da maknu žgadiju, braćo satrvena.

Kod komšije gori, mi pijemo kafu,

kod komšije gori pa je strašno vruće;

panika je vidim, guše se u dimu – 

al’ nama je dobro, kod svoje smo kuće.

Nervira nas buka, kvare nam idilu,

prizor nije lijep i oči nam bode.

Možda bi trebalo da pružimo ruku?

Možda bi trebalo da im damo vode?

Mi smo nedodirljivi, mi smo u redu,

iza ograde i dovoljno daleko;

iskreno, baš mi je žao tog čovjeka – 

za dan je izgubio sve što je stek’o.

Možda se nas mali igr’o šibicama?

Ili su to sami uradili sebi?

Svejedno, brkaju nam zonu komfora –

sad smo strašno ljuti, pa kako i ne bi!

Prošlo je podne, vrijeme je za ručak –

šta piti, bijelo ili crno vino?

Onda dezert, siesta i reality –

koncert, pozorište pa možda kino.

Bilo nam je dobro sve do maloprije,

i uživali smo u lijepom danu;

al’ dim je sve gušći i vatra se širi –

vjetar belaj nosi sad na našu stranu.

Thank you for asking how do I feel.

Thanks for the pitifully small donations;

thank you for your prayers with no effect

and pills for obstipation. 

Thank you for antidepressants;

without them it would be even worse.

Because of that canned, stinky fish you sent

I am still having nightmares.

Thank you for the lighter and tobacco. 

Well, the tobacco was disgusting, but anyway

thank you a hundred times for thinking of us

and for all those boxes full of useless shit.

Thank you for your friendly criticism.

I know I am still stupid and irresponsible. 

Thank you for the birthday card;

you remembered, isn’t that awesome?!

Thank you for your effort and advice,

for fighting for us from a safe distance,

because you really are a generous man.

You are a classic hero archetype.