Tomislav {Tommy} Andric

Dok čekamo na prevoz za svijetliju budućnost,
sjedimo u kafani na željezničkoj stanici;
pijemo za one koji nisu imali sreće –
za one koje su zaustavili na granici.

Dobro je, ništa nam ne fali, pečat su nam dali,
ostavljamo sve, sav taj provincijski jad i tugu;
uslišene su nam molitve, koferi su spremni –
uskoro krećemo polako, vlakom prema jugu.

Naspi još jednu za sve jadnike koji ostaju,
za one koji nisu imali potrebne papire;
pozdravićemo sve, pustit’ suzu da budemo fer –
za naše velike vodje i male pionire.

To je tako jer došla su drugačija vremena,
igrali smo skupa ali promijenili smo tim;
pojavio se trener i objasnio nam ko smo –
i od svega je ostao samo pepeo i dim.

Danas ne pucaju, lijep je dan za putovanje,
zapjevajmo neku staru i podignimo čaše;
za sve koji nisu rodjeni pod sretnom zvijezdom –
za sve one, sada vec bivše prijatelje naše.

{ Božina osveta }

Imao je sreće jer je u mješovitom braku, 

pa je odmah, još u ratu preš’o preko bare; 

dočepao se Amerike i Ujka Sema – 

i brzo zaboravio obitelj i drugare. 

Niko ga nije shvatio, bio je na margini, 

pa je zbris’o od provincijskog mentaliteta; 

“ljudi su”, kaže, “ovce, robovi bez vizije” – 

ugrožavanje sloboda, to Boži strašno smeta. 

U fabrici nekad’ ostane i prekovremeno, 

zbog godišnjeg na Kubi, zbog deset rajskih dana; 

zna se i napiti kad’ se sjeti rodnog kraja – 

sporadično, od rodjendana pa do rodjendana. 

Uplaše ga planovi moćnih, tajnih udruženja,   

pa ode psihijatru kad’ vidi da je loše; 

nije lako na Facebooku borit’ se za pravdu – 

pa život zna i genijalcu udariti kroše! 

On nikad nije bio sklon kritičnom razmišljanju, 

ima svoje mišljenje pa ga rado šeruje; 

ultradesničar je, mada ne zna šta to znači – 

ponesu ga često strasti pa zna da pretjeruje. 

“Vakcine su program depopulacije planete!”, 

naš Božo sumnja u institucije sistema; 

“sve je to zavjera farmaceutske mafije!” – 

on vidi neprijatelja i tamo gdje ga nema. 

“Svakoga dana u svakom pogledu napredujem”, 

redovno to pred ogledalom kaže sam sebi; 

u slobodno vrijeme i komponuje malo – 

pjesme koje ni pas sa maslom progutao ne bi. 

Dodje Božo svako malo u svoje rodno mjesto, 

pa se k’o pijetao šepuri Bulevarom; 

plati piće svima u lokalnoj pizeriji – 

Božu više niko ne smije praviti budalom. 

Naš Božo je pacifist, on mrava ne bi zgazio, 

al’ u njegovoj glavi još uvijek traje rat; 

mada znam da nikad nije čitao Orvela – 

Božo je ubijedjen da nas gleda Veliki Brat. 

(inspirisano pjesmom Paula Kellyja, “How To Make Gravy”)

Zdravo Neno, Tomo ovde, nadam se da si dobro,
danas je 21 decembar i već čujem crkvena zvona;
ako budem dobar, možda i izadjem do jula –
poljubi djecu za Božić i ne daj im da plaču zbog mene, bona.

Pretpostavljam da će i braća brzo iz Frankfurta,
sestra k’o sestra, ona ce garant doći avionom iz Mostara;
kažu da će bit’ hladno, možda i minus dvadeset –
jel’ ti dobro srce? znam da me se odrekla, al’ kako mi je stara?

Volio bih da sam tamo, da ispečem rakiju,
priznaj, neće biti istog ukusa bez mene to i ptice znaju;
tajna je u njoj, kad se pije, da se pije malo –
kada se pretjera, naučila si sa mnom šta se desi na kraju.

Pozdravi mi Džeku, Šoleta i ostalu raju,
reci im da mi je žao jer sam zabrljao baš gadno ovaj put;
i obećavam, zvaću češće, ma danas sam dobro –
za promjenu, ujutro na prozivci neću biti očajan i ljut.

Čuo sam da je Mara našla nekog novog momka,
iskreno se nadam se da je normalan, situiran i pristojan skroz;
sjećaš li se onog zadnjeg? ne pamtim mu ni ime –
nije baš volio dezodorans i uvijek je kasnio k’o voz.

Sjećam se kada smo na Badnjak rano ustajali,
zamišljam, pjevaš “Jedne noći u decembru” od Kemala Montena;
čestit Božić svima, mir svim ljudima dobre volje –
dodji ako možeš, za Božić će mi posjeta biti dopuštena.

Rodju baš ne volim, mada mi i on nedostaje,
ne želim se više svadjati, evo plačem kao malo dijete;
znam dobro, neki su ljuti a neki i zabrinuti –
želim da znaš da vas volim sve i da mi očajno nedostajete.

I ne zaboravi pšenicu na Svetu Barbaru,
hvala, dobio sam čestitke i paket koji sam dugo čekao;
vrijeme je da se oprosti i zaboravi, pa –
reci burazu da nazove, nisam mislio to što sam rekao.

Iskreno, ja sam tu gdje sam, jer sam to zaslužio,
siguran sam da ćemo opet biti zajedno, doći ce i taj dan;
ti znaš da sam davno od Krampusa dobio šibu –
obećavam, nadoknadiću vam sve kada budem izašao van.

Dobili smo novog heroja ulice,
nema karakter ali ima mišiće;
taj sredjuje stvar, i ljude i papire –
porašće ti ugled kad mu platiš piće.

On je nova nada, on je nova snaga,
upornost mu se ne može osporiti;
ali njegov stav je opasan po zdravlje
a protiv takvih teško se je boriti.

Budite bez brige, taj ne čita knjige,
tip je bez skrupula i trunke morala;
jer ovo vrijeme traži takve ljude –
jer to nam je, valjda, naša borba dala.

(u nevjerovatno puno strofa) 

Ja sam vam jedna veoma jednostavna duša,  

i u ljubavi sam više forsirao kvalitet;  

nisam po kafanama opisivao detalje –  

broj cura mi nikad nije bio prioriret.  

S. studentica iz Brčkog, bješe druge vjere,  

ne sjećam se da je to bilo bitno prije rata;  

snovi se raspršiše, k’o da su od sapunice –  

jer je munjevito reagirao njen tata.  

G. je bila očajno, isfrustrirano biće, 

mora da ju je život opasno prostrijelio;  

i sad mi žao što je pitah šta će da popije –   

već nakon par dana sa njom sam pobijelio.  

Ludo sam volio i jednu konobaricu, 

u nekoj kafani u Seljublju kod Kalesije;  

bilo je intezivno ali izrazito kratko – 

jer kod nje, nažalost, nije bilo veresije. 

Otkad znam za sebe ja sam volio cvijeće,  

pa sam mnogim ženama stalno poklanjao ruže;  

neke su bile kupljene a neke ukradene –  

stavljao sam šećer u vodu da potraju duže.  

M. iz Gradačca je bila plemenita cura,  

no meni je plemenito bilo potpuno strano;  

ona je bila dijamant i pravo otkrivenje –  

al’ ja sam za banalnosti, to je dokazano.  

A. je uspjela zadržati u očima sjaj,  

mada se, kažu, nekoliko puta udavala;  

sa njom sam i ja počeo vjerovati u čuda –  

jer u njenoj sobi su se čuda dešavala.  

Bio sam zaljubljen i u jednu narkomanku,  

mislim da je bila iz Foče il’ Mrkonjić Grada;  

džaba sam joj prič’o o štetnosti droga po zdravlje – 

siguran sam da ni djavo ne zna gdje je sada.  

B. je bila akademik, viša srednja klasa,  

mislili smo da će naša ljubav dugo da traje;  

ali bila je od onih što gledaju s visine –  

što strašno puno uzima ali malo daje.  

Sa D. sam se osjećao k’o na sedmom nebu,  

bilo je fenomenalno, onako kako treba;  

obožavao sam je kao Romeo Juliju –  

dok je nije zaveo moj dobri jaran Deba.  

O. je bila nešto što svijet rijetko vidja,  

živjela je u trošnom kućerku u Šićkom Brodu,   

uvijek je imala tamni oblak iznad glave –  

ta je konzumirala rakiju kao vodu.  

Bile su to godine brojnih razočarenja,  

jednom me sa N. upoznao moj dobri kum Pedja;  

dok sam mislio da je ona andjeo na zemlji –  

svašta mi, naivčini, radila iza ledja.  

LJ. mi je bila najkraća veza u životu,  

bila mi je i srodna duša i pjesnička muza;  

kao u onom filmu “Prohujalo sa vihorom” –  

bilo je tu svega i patetike i suza.  

A sa I. sam ljubakao nekoliko dana,  

i mislim da joj sada drugi pod balkonom svira;  

iskreno govoreći, nisam je bas fascinirao –  

jer ja sam bio kokuz bez para i manira.  

F. iz Gračanice, bila je ozbiljna k’o smrt, 

ta nikad nije podnosila autoritete;  

F. nije imala nikakav smisao za humor –  

ali je zato imala druge kvalitete.  

Upoznao sam jednu na koncertu u Tuzli, 

prvu pratilju na izboru za Miss Srebrenika;  

ruku na srce, nikad nisam im’o ljepšu curu – 

ali ni nekoga tako suženih vidika. 

Super su bile cure iz ruralnih sredina, 

osim jedne male iz Prguševa kod Olova; 

ona me ugasila kao zadnju cigaretu – 

pa sam se dugo oporavljao od bolova. 

Sada sam u sretnom braku, imao sam sreće, 

slamao sam srca ali su slamali i meni;  

ljubav me nekada podsjeća na ratove – 

neki su izgubljeni a neki dobiveni. 

Svaka dogma je kobna, tu nema rasprave,

tvrdoglavo je što idioti naprave;

kocka je bačena, tu ne možeš birati –

ali je zato možeš isprovocirati.

Okruži se sa malo vijernih drugara,

oni su ti oslonac kad nestane para;

ne nadaj se trijumfu jer šanse su male –

i nemoj slijediti tudje ideale.

Izbjegavaj plemena u širokom luku,

ratohuškačima nemoj pružati ruku;

preklinjem te, nemoj da budeš kao oni –

jer samo tiha voda zna da brijeg roni.

Budi darežljiv i pomozi kome treba,

dobro se dobrim vraća, to je zakon neba;

ostalo je nebitno, mrlja na papiru –

živi dostojanstveno i budi u miru.

Jer život je san, noćna mora ljetne noći,

malo će te boliti ali će i proći;

kad misliš imaš šansu, golovi te krenu –

pobijedit će te i to na tvom terenu.

Nadji svoj mirni otok i svoju planetu,

sam si rodjen, sam živis, sam si na svijetu;

ne očekuj ni dobro ni loše od ljudi –

samo hrabro koračaj i samo svoj budi.

Watch out before it is too late,

you are out of sync.

Horrified that you’ll lose your faith

you have failed to link.

Be aware, it will take a day 

or one week perhaps. 

You’re just a few sad songs away

from your world’s collapse.

Wake up and try not to look back –

there is nothing there.

Very soon life will break you neck – 

fight it if you dare.

Naš Božo nikada nije bio od škole, 

on tvrdi da u školi čovjek otupi; 

zato je redovno bježao sa časa – 

il’ je sve prespavao u predzadnjoj klupi. 

E, teško onom koga Božo uzme na zub,   

on pljuje po svemu što ne razumije; 

on na tome radi stručno i polako – 

jer naš Božo pljuvati jedino umije. 

Božo često zove Bregu, Dinu i Lošu, 

i kune se da su zajedno svirali; 

ali ovi mu se nešto ne javljaju – 

ma da ga nisu, nedajbože, blokirali? 

Božo misli da je pravi humanitarac,  

mada je u suštini posesivan tip;   

on vjeruje da je zemlja ravna ploča –   

i da mu zli Bill Gates želi ugraditi čip.   

Uvjeren je da je novi svjetski poredak, 

zavjera iluminata i masona; 

da nikada nismo bili na Mjesecu –  

i da je lijek za rak – soda bikarbona.   

Voli se slikati na demonstracijama, 

u roza maji sa likom Che Guevare; 

svira na air guitar Bandiera Rossa – 

jer za novog Fendera još sakuplja pare. 

Na zidu potvrda o završenom kursu, 

pored Džonijeve i Trumpove slike; 

tu svako jutro Božo zarola džoint – 

on tu širi svoje umjetničke vidike. 

Božo često sanja da puni Skenderiju, 

i da sa svojim bendom svira do zore;

skandiraju cure, vrište u ekstazi – 

ali snovi se pretvore u noćne more. 

Snimio je gomilu protestnih pjesama, 

ali mu samo dobri refreni fale; 

čita Mir – Jam jer Ničea ne konta baš – 

govori svima da su maske za budale. 

Dao je i intervju nekom tabloidu, 

pa ga po defaultu svaku noć pročita, 

al’ nešto ga muči i ne da mu mira – 

šezdeseta se bliži a on nema hita. 

Božo često voli otići u kafanu, 

tu se ogrebe za konjak ili pivo; 

u kafani mu je najbolja publika – 

Božo tamo popljuje i mrtvo i živo. 

Božo prima narudžbe, pljuje i za lovu, 

jedino je važno da bude u pravu; 

Božo sa distance ili iz blizine –   

bez argumenata cilja ravno u glavu. 

Naš Božo nije ovca, on ima svoje ja, 

pljuvača Božu su tako odgojili,

rekli su mu jadnom da je on najbolji – 

pa su njegov um crnom bojom obojili. 

Are you looking for the star?

There is one right at the bar.

He’s broke and intoxicated;

it’s sad: he hasn’t made it.

He wants to find a remedy,

an antidote to make him free.

So, what happened to that man?

Once, he was big in Japan.

He was honest and naive,

he just wanted to believe,

wanted to get respect

but he failed to connect.

Shooting at him from the dark,

life has left its unique mark.

Are you looking for the star?

He is the one with the scar.

U jedinom mjestu sa džuboksom u gradu,

puštam Sexual Healing by Marvin Gaye;

ploča krcka i šarmantno pucketa –

malo mi je dosadno ali sam okey.

Relativno dobro podnosim samoću,

kažu da je to nekad pozitivna stvar;

ali vrijeme brzo prolazi kad se zabavljamo^[1] –

ja bih radije sa jaranom sjeo za bar.

Konobar sjedi i šuti kao zaliven,

vidim mu na licu i strah i tugu;

njemu treba savjet, ali ne znam nijedan dobar –

zato plaćam turu, pa zovem i drugu.

Muzika je stala, opet puštam ploču,

konobar je popio, pa za stolom drijema;

tu je scena, tu je lik, samo radnja fali –

zato čekam prijatelja ali nikog nema.

Čekam prijatelja da podijelimo dim,

da se nasmijem, da popijem sa njim;

čekam prijatelja jer imam sjajan plan –

da ispunimo vrijeme i da oživimo dan.

^[1] Iz “Čekajuci Godoa”, Samuel Beckett.

---