Tomislav {Tommy} Andric

Profesor Dobrica svako jutro ustaje u šest,

njemu ne treba alarm, on ima jak biološki sat;

poljubiće ženu, vratila se iz treće, još spava –

popiće kavu, opraće zube pa će se obrijat.

Triest godina radno mjesto, gimnazija Dobrinja,

tu i tamo mali stres, lijepa sjećanja uglavnom;

djeca pristojna i pametna, i poneka danguba –

koja uvijek krajem ljeta završi na popravnom.

Al’ nešto je u zraku razmišlja profesor Dobrica,

nekakva tenzija, promjena, nešto ne štima više;

primjećuje da su danas učenici nervozniji –

zijevaju, kasne puno i tablu niko ne briše.

Boje se knjige, ne skidaju oči sa telefona,  

a par puta su ga, dobričinu gadjali i kredom;

ima i Dobrica svoje pragove tolerancije –

pa poželi da ih pošalje na popravni, sve redom.  

‘O tempora, o mores!, razmišlja profesor Dobrica,

došlo je vrijeme da se čovjek djece boji;

trudim se da im otvorim vrata prema vrlinama –

a svjedočim kako im prostaci postaju heroji.

Profesor Dobrica je andjeo i dobar je k’o kruh,

on je čovjek mekog srca, ni mrava ne bi zgazio;

pa zašto dobi batine od dangube sa popravnog? –

ma mora da ga je Dobrica previše razmazio.

Dobrica je dao ostavku i otišao kući,

pa je sa društvenih mreža uklonio svoj rezime;

popio je par aspirina i upitao ženu –

draga, šta misliš o tome da ja promijenim ime?

Živimo u rupi na kraju svijeta,
vidimo samo mali komadić neba;
potpuno sami bauljamo u tami
i tražimo po podu ostatke hljeba.

U ovoj rupi je sve što vidimo i znamo,
jer ovdje su živjeli i naši preci;
prenosili su nam tamu stoljećima –
red je da je i prenesemo djeci.

Neki dan smo jednog izbacili vani
jer počeo je da se čudno ponaša;
govori da postoje i druge rupe –
laže, nema rupe kao ova naša.

Mada, često vidimo jezive sjenke;
to je normalno, kažu, u polumraku.
Zagušljivo je, ali smo se navikli –
bolje je nego gore, na čistom zraku.

Frizerka Dobrila ima miran život,
vjeruje u Boga i slavi svog sveca;
dobro se drži, mada joj je pedeset —
sve je pod kontrolom: pos’o, muž i djeca.

Primjećuje da je prati neka sjena,
sve je kako treba, a možda i nije;
na kaminu stoji slika sa vjenčanja —
tu se neki đavo u detalju krije.

Jer postalo joj je muka od rutine,
ona prebiva u dosadnoj tišini;
na sigurnom je, pod staklenim zvonom —
kao one figurice u vitrini.

Muž je dobar, al’ nezainteresovan;
davno biješe ono ‘u dobru i zlu’;
bode joj oči hrpa prljavog veša,
koji, izgleda, opet čeka samo nju.

Postali su česti napadi panike,
shvatila je — nema kuda da se bježi;
Dobrila bi da je slobodna k’o leptir,
a ne k’o muha u paukovoj mreži.

Kako je biti u cipelama drugih?
Njen dosadni život ni na šta ne liči;
i kad će doći princ na bijelom konju?
Fali joj heroj u cijeloj toj priči.

Komšija Albert je naglo postao religiozan,
primijetio sam, često se moli, više ne pije;
i dalje zna bit’ naporan kad nepovezano brblja –
ali iskreno, izgleda mi sretniji nego prije.

Sretnem ga često ispred zgrade na na tramvajskoj stanici,
priča mi o prorocima, o vragu, paklu i raju;
kako ljubav treba malo riječi i puno srca –
i kako će svemogući svima suditi na kraju.

‘U vihoru nedaća, iskušenja i poniženja’,
dodaje Albert, ‘spas se može naći samo u vjeri’;
‘moramo se uzdići u svome ljudskom dostojanstvu’ –
htjedoh mu reći, ‘komšija Albert, daj više ne seri’.

Nastavlja Albert svoj performans, vidim da pada u trans,
kaže da je ovaj svijet dolina suza postao;
smije se, hakeri mu račun nedavno provalili –
od svega što je štedio, ni dolar nije ostao.

Zaboravlja pokupiti poštu, iznijeti smeće,
ali se uvijek sjeti da mi čestita rodjendan;
komšija Albert je samac, nikad se nije ženio –
ima sestru, čeka da on umre pa da dobije stan.

Albert nema auto, bicikl ni kućnog ljubimca,
ima koju kilu viška, trebalo bi da ih skine;
i još osteoporozu i dijabetes tipa 2 –
ali to Alberta očigledno uopće ne brine.

U njegovoj dnevnoj sobi je hrpa prašnjavih knjiga,
na stolu šah i uredno poredane sve figure;
ti nepokretni svjedoci na crno bijeloj ploči –
kao i Albert strpljive, one nikuda ne žure.

Kad je pao niz stepenice nazvao sam hitnu,
držao sam mu glavu na krilu dok sam ih čekao;
još uvijek pamtim njegovo mirno, spokojno lice –
‘ja se smrti ne bojim’, je zadnje što mi je rekao.

Mi stalno razvrstavamo i recikliramo otpad,
kad ih ne koristimo, gasimo svjetla i mašine;
podržavamo održive firme i politike –
mi se ne brinemo jer vlada će o svemu da brine.

Kada imamo kupujemo lokalno i sezonski,
sada sve popravljamo i više ne bacamo stvari;
pa nećemo valjda da trujemo planetu plastikom –
dok jedemo skromni obrok brzo da se ne pokvari.

Mi hodamo, vozimo bicikl i koristimo javni prevoz,
smrdimo, jer štedimo vodu pa se kupamo kraće;
smanjujemo grijanje i hladjenje za dva stepena –
jer imamo ograničen budžet do sljedeće plaće.

Mi smo figure bez vlastite volje i poslušnici,
mi smo zombiji, pijuni i glupe marionete;
rekli su nam: štedite i živite skromno ovčice –
i pretvoriti će se u zlato sve što dotaknete.

Moj komšija je pod stare dane postao ekolog,
ne jede govedinu i obradjuje vlastiti vrt;
čisti bez hemije uz ocat i sodu bikarbonu –
on hoće održiv život i možda – održivu smrt.

A ovi gore luksuz, privatni avioni, jahte,
fast fashion, česta putovanja, što više nekretnina;
dok jedni gomilaju, drugi jedva preživljavaju –
jer ko ima njemu se daje, tako je odavnina.

Mi lomimo ledja, beremo pamuk na gadnom suncu,
dok oportunisti i muljatori leže u hladu;
kupuju skupe tenkove, Abramse i Leoparde –
plaćaju do 5 milijuna dolara po komadu.

Kao lutke plešemo uz pjesmu koju nečujemo,
mi smo ljudi bezkičmenjaci, izmapulirani;
probudimo se, dobri momci ne pobjedjuju više –
jer u ovom meču sudije nisu na našoj strani.

I can’t read people; I can’t pick up that skill.
Are those there successful or mentally ill?
Do they have manners, or do they have dark side?
Are they content or are they empty inside?

I don’t know, I am clueless. Are those polite?
Or are they fearsome and they prefer to fight?
Who do we call normal, who do we call strange?
Who likes alteration, who will never change?

Do they show empathy and some self-respect?
Those people, they ignore, or do they connect?
Do they show integrity, do they believe?
I cant’t tell the difference, I am too naïve.

I helped a lady to carry her grocery bags,
a guy on the main street I gave him some food for free;
tomorrow I will smile at someone who will look sad –
and one of these days I am going to plant a tree.

Sometimes I will stop to assist someone who looks lost,
I wrote a great review for a pub that I adore;
I learnt CPR and became an organ donor –
I gave blood at hospital and I will give some more.

I bought flowers to my wife, she had a shitty day,
it’s good to offer a warm meal for someone in need;
I visited a local library with some treats –
and donated a lot of books cause I like to read.

Then I picked up litter in my favourite St. James Park,
busy day for my neighbour I stopped to land a hand;
I covered the cost of a bill at a restaurant –
and will buy lemonade from a kid’s lemonade stand.

The truth is kindness costs nothing and it takes no time,
giving compliments could make someone’s entire day;
to make sure they were ok, I checked in with my friends –
I say “I love you” often and I do it my way.

This morning I gave up the seat on a crowded bus,
and brought in food and snacks for my fellow office mate;
I left a thank you note for hardworking mailman –
yes, there are so many ways to make people feel great.

Hey baby –
stop fooling around;
get a grip –
true love you have found.

Just wait –
I am coming through;
I own –
a big love for you.

Hey baby –
I can’t wait no more;
leave the ship –
you have reached the shore.

Hey miss –
make no more mistakes;
a kiss –
that’s all what it takes.

A wise man once said,

the life is like a book:

the pages may be torn or missing,

the prints is smudged.

I wouldn’t know –

I left mine in a taxi.