Tomislav {Tommy} Andric

Frizerka Dobrila ima miran život,
vjeruje u Boga i slavi svog sveca;
dobro se drži, mada joj je pedeset —
sve je pod kontrolom: pos’o, muž i djeca.

Primjećuje da je prati neka sjena,
sve je kako treba, a možda i nije;
na kaminu stoji slika sa vjenčanja —
tu se neki đavo u detalju krije.

Jer postalo joj je muka od rutine,
ona prebiva u dosadnoj tišini;
na sigurnom je, pod staklenim zvonom —
kao one figurice u vitrini.

Muž je dobar, al’ nezainteresovan;
davno biješe ono ‘u dobru i zlu’;
bode joj oči hrpa prljavog veša,
koji, izgleda, opet čeka samo nju.

Postali su česti napadi panike,
shvatila je — nema kuda da se bježi;
Dobrila bi da je slobodna k’o leptir,
a ne k’o muha u paukovoj mreži.

Kako je biti u cipelama drugih?
Njen dosadni život ni na šta ne liči;
i kad će doći princ na bijelom konju?
Fali joj heroj u cijeloj toj priči.

Komšija Albert je naglo postao religiozan,
primijetio sam, često se moli, više ne pije;
i dalje zna bit’ naporan kad nepovezano brblja –
ali iskreno, izgleda mi sretniji nego prije.

Sretnem ga često ispred zgrade na na tramvajskoj stanici,
priča mi o prorocima, o vragu, paklu i raju;
kako ljubav treba malo riječi i puno srca –
i kako će svemogući svima suditi na kraju.

‘U vihoru nedaća, iskušenja i poniženja’,
dodaje Albert, ‘spas se može naći samo u vjeri’;
‘moramo se uzdići u svome ljudskom dostojanstvu’ –
htjedoh mu reći, ‘komšija Albert, daj više ne seri’.

Nastavlja Albert svoj performans, vidim da pada u trans,
kaže da je ovaj svijet dolina suza postao;
smije se, hakeri mu račun nedavno provalili –
od svega što je štedio, ni dolar nije ostao.

Zaboravlja pokupiti poštu, iznijeti smeće,
ali se uvijek sjeti da mi čestita rodjendan;
komšija Albert je samac, nikad se nije ženio –
ima sestru, čeka da on umre pa da dobije stan.

Albert nema auto, bicikl ni kućnog ljubimca,
ima koju kilu viška, trebalo bi da ih skine;
i još osteoporozu i dijabetes tipa 2 –
ali to Alberta očigledno uopće ne brine.

U njegovoj dnevnoj sobi je hrpa prašnjavih knjiga,
na stolu šah i uredno poredane sve figure;
ti nepokretni svjedoci na crno bijeloj ploči –
kao i Albert strpljive, one nikuda ne žure.

Kad je pao niz stepenice nazvao sam hitnu,
držao sam mu glavu na krilu dok sam ih čekao;
još uvijek pamtim njegovo mirno, spokojno lice –
‘ja se smrti ne bojim’, je zadnje što mi je rekao.

Mi stalno razvrstavamo i recikliramo otpad,
kad ih ne koristimo, gasimo svjetla i mašine;
podržavamo održive firme i politike –
mi se ne brinemo jer vlada će o svemu da brine.

Kada imamo kupujemo lokalno i sezonski,
sada sve popravljamo i više ne bacamo stvari;
pa nećemo valjda da trujemo planetu plastikom –
dok jedemo skromni obrok brzo da se ne pokvari.

Mi hodamo, vozimo bicikl i koristimo javni prevoz,
smrdimo, jer štedimo vodu pa se kupamo kraće;
smanjujemo grijanje i hladjenje za dva stepena –
jer imamo ograničen budžet do sljedeće plaće.

Mi smo figure bez vlastite volje i poslušnici,
mi smo zombiji, pijuni i glupe marionete;
rekli su nam: štedite i živite skromno ovčice –
i pretvoriti će se u zlato sve što dotaknete.

Moj komšija je pod stare dane postao ekolog,
ne jede govedinu i obradjuje vlastiti vrt;
čisti bez hemije uz ocat i sodu bikarbonu –
on hoće održiv život i možda – održivu smrt.

A ovi gore luksuz, privatni avioni, jahte,
fast fashion, česta putovanja, što više nekretnina;
dok jedni gomilaju, drugi jedva preživljavaju –
jer ko ima njemu se daje, tako je odavnina.

Mi lomimo ledja, beremo pamuk na gadnom suncu,
dok oportunisti i muljatori leže u hladu;
kupuju skupe tenkove, Abramse i Leoparde –
plaćaju do 5 milijuna dolara po komadu.

Kao lutke plešemo uz pjesmu koju nečujemo,
mi smo ljudi bezkičmenjaci, izmapulirani;
probudimo se, dobri momci ne pobjedjuju više –
jer u ovom meču sudije nisu na našoj strani.

I can’t read people; I can’t pick up that skill.
Are those there successful or mentally ill?
Do they have manners, or do they have dark side?
Are they content or are they empty inside?

I don’t know, I am clueless. Are those polite?
Or are they fearsome and they prefer to fight?
Who do we call normal, who do we call strange?
Who likes alteration, who will never change?

Do they show empathy and some self-respect?
Those people, they ignore, or do they connect?
Do they show integrity, do they believe?
I cant’t tell the difference, I am too naïve.

I helped a lady to carry her grocery bags,
a guy on the main street I gave him some food for free;
tomorrow I will smile at someone who will look sad –
and one of these days I am going to plant a tree.

Sometimes I will stop to assist someone who looks lost,
I wrote a great review for a pub that I adore;
I learnt CPR and became an organ donor –
I gave blood at hospital and I will give some more.

I bought flowers to my wife, she had a shitty day,
it’s good to offer a warm meal for someone in need;
I visited a local library with some treats –
and donated a lot of books cause I like to read.

Then I picked up litter in my favourite St. James Park,
busy day for my neighbour I stopped to land a hand;
I covered the cost of a bill at a restaurant –
and will buy lemonade from a kid’s lemonade stand.

The truth is kindness costs nothing and it takes no time,
giving compliments could make someone’s entire day;
to make sure they were ok, I checked in with my friends –
I say “I love you” often and I do it my way.

This morning I gave up the seat on a crowded bus,
and brought in food and snacks for my fellow office mate;
I left a thank you note for hardworking mailman –
yes, there are so many ways to make people feel great.

Hey baby –
stop fooling around;
get a grip –
true love you have found.

Just wait –
I am coming through;
I own –
a big love for you.

Hey baby –
I can’t wait no more;
leave the ship –
you have reached the shore.

Hey miss –
make no more mistakes;
a kiss –
that’s all what it takes.

A wise man once said,

the life is like a book:

the pages may be torn or missing,

the prints is smudged.

I wouldn’t know –

I left mine in a taxi.

Dok čekamo na prevoz za svijetliju budućnost,
sjedimo u kafani na željezničkoj stanici;
pijemo za one koji nisu imali sreće –
za one koje su zaustavili na granici.

Dobro je, ništa nam ne fali, pečat su nam dali,
ostavljamo sve, sav taj provincijski jad i tugu;
uslišene su nam molitve, koferi su spremni –
uskoro krećemo polako, vlakom prema jugu.

Naspi još jednu za sve jadnike koji ostaju,
za one koji nisu imali potrebne papire;
pozdravićemo sve, pustit’ suzu da budemo fer –
za naše velike vodje i male pionire.

To je tako jer došla su drugačija vremena,
igrali smo skupa ali promijenili smo tim;
pojavio se trener i objasnio nam ko smo –
i od svega je ostao samo pepeo i dim.

Danas ne pucaju, lijep je dan za putovanje,
zapjevajmo neku staru i podignimo čaše;
za sve koji nisu rodjeni pod sretnom zvijezdom –
za sve one, sada vec bivše prijatelje naše.

{ Božina osveta }

Imao je sreće jer je u mješovitom braku, 

pa je odmah, još u ratu preš’o preko bare; 

dočepao se Amerike i Ujka Sema – 

i brzo zaboravio obitelj i drugare. 

Niko ga nije shvatio, bio je na margini, 

pa je zbris’o od provincijskog mentaliteta; 

“ljudi su”, kaže, “ovce, robovi bez vizije” – 

ugrožavanje sloboda, to Boži strašno smeta. 

U fabrici nekad’ ostane i prekovremeno, 

zbog godišnjeg na Kubi, zbog deset rajskih dana; 

zna se i napiti kad’ se sjeti rodnog kraja – 

sporadično, od rodjendana pa do rodjendana. 

Uplaše ga planovi moćnih, tajnih udruženja,   

pa ode psihijatru kad’ vidi da je loše; 

nije lako na Facebooku borit’ se za pravdu – 

pa život zna i genijalcu udariti kroše! 

On nikad nije bio sklon kritičnom razmišljanju, 

ima svoje mišljenje pa ga rado šeruje; 

ultradesničar je, mada ne zna šta to znači – 

ponesu ga često strasti pa zna da pretjeruje. 

“Vakcine su program depopulacije planete!”, 

naš Božo sumnja u institucije sistema; 

“sve je to zavjera farmaceutske mafije!” – 

on vidi neprijatelja i tamo gdje ga nema. 

“Svakoga dana u svakom pogledu napredujem”, 

redovno to pred ogledalom kaže sam sebi; 

u slobodno vrijeme i komponuje malo – 

pjesme koje ni pas sa maslom progutao ne bi. 

Dodje Božo svako malo u svoje rodno mjesto, 

pa se k’o pijetao šepuri Bulevarom; 

plati piće svima u lokalnoj pizeriji – 

Božu više niko ne smije praviti budalom. 

Naš Božo je pacifist, on mrava ne bi zgazio, 

al’ u njegovoj glavi još uvijek traje rat; 

mada znam da nikad nije čitao Orvela – 

Božo je ubijedjen da nas gleda Veliki Brat.